U Dubašnici sve proizlazi iz duba (hrasta medunca). Dub je Dubašnici dao ime, a igrom sudbine odredio je i njen izgled i potpuno odredio izgled njenih šuma kroz način na koji se gospodarilo drvom kao resursom, nekoć prvenstveno u brodogradnji, a onda i u trgovanju ogrjevom. Odmah na ulazu dočekuje vas stilizirani mistični dubašljanski drmun koji priča priču o hrastu, svetom drvu Dubašnice.

Na Jadranu su najpoznatiji vjetrovi oni koji su ujedno i najopasniji. Naša je vala blagoslovljena svojim položajem, i zaštićena od bure i od juga. Zaštićena je ona zapravo od svih vjetrova, i jedini koji danas mogu napraviti kakvu štetu to su tremuntana i punentada.

Hrast medunac (lat. Quercus pubescens) je bjelogorično drvo iz roda hrastova, porodice Fagaceae. Dubašnica na otoku Krku dobila je ime po dubovoj šumi, što je drugo narodno ime za hrast medunac.

Hrast medunac je submediteranska vrsta koja raste od obala Mediterana do duboko u kontinent. Rasprostire se od Zapadne Europe do zapadne Azije, a specifična je za našu Dubašnicu. Šume hrasta medunca imaju turističku vrijednost, a popravljaju i hidrološke prilike i povećavaju količine pitke vode. Priča o održivom gospodarenju prirodnim resursima u Dubašnici se živi gotovo od samih početaka. Hrastove su se šume čuvale, i naši dedi i oci predali su nam ih gotovo nepromijenjene. Sad je na nama ta velika odgovornost da ih sačuvamo i predamo djeci djece naše.

Guc, pasara, bracera i loger obilježili su Malinsku onako kako samo brod to može učiniti. Bracera i loger kao teretni brodovi koji su iz Porta i Malinske nebrojeno mnogo puta zaplovili prepunih štiva za daleke Mletke i nešto bližu Riku. No veći značaj imat će guc i pasara kao barke koje se i dan-danas grade na istom mjestu, i na isti način kao i u ona, sada već davna vremena. Prelijepa pasara, elegantnih linija, naslonjena je na bogatu tradiciju gradnje guca koji je prije nje obilježio ovu pitomu valu.

I dok su guc i pasara bili uglavnom namijenjeni za mali ribolov, bracera, odnosno „velika barka“ i loger su imali jednu sasvim posebnu ulogu, onu po kojoj je Dubašnica bila poznata na cijelom Jadranu! Ti veliki brodovi prevozili su ogrjevno drvo za potrebe Venecije i Rijeke.

Osnova ovoga šȅsta datira iz vremena između dvaju svjetskih ratova. Vidljive su nadogradnje i usavršavanja iz druge polovice 20. stoljeća. Šȅst definira oblik glavnog rebra i po njemu se određuje forma barke. Može služiti i pri odabiru građe i traženju prirodno zakrivljenih grana pogodnih za gradnju plovila.

Dubašljanske šume oduvijek su bile bitne za brodogradnju o čemu svjedoče i pisani izvori u kojima Mlečani vrlo striktno uređuju način gospodarenja šumama. Nije bila rijetkost da su se grane oblikovale da rastu zakrivljeno kako bi odgovarale pojedinim dijelovima broda, za što se između ostaloga koristio i šȅst.

Najbrojnije barke građene u Dubašnici bile su duge oko 4 metara, sve redom skrojene po ovom šestu koji se čuva u postavu Interpretacijskoga centra maritimne baštine DUBoak.

Vlasnik: Franjo Kraljić

Kako izgleda guc, a kako pasara? Kako se zovu jedra na logeru? Mislite da su puzle jednostavna stvar?

U našem kutku za djecu i one koji se vješto odupiru starenju možete složiti svoj brod, bilo da govorimo o klasičnom ili virtualnom, i naučiti kako se naziva koji dio broda. Maketarnica našega centra namijenjena je svima onima koji se žele poigrati, a usto nešto i naučiti.

Joannes Clobucciarich Fluminensis bio je hrvatski svećenik, slikar i kartograf rođen u Dubašnici između 1545. i 1550. godine, a umro je relativno mlad, 1605. godine u austrijskom gradiću Fürstenfeld.

Iako mu je povijest nadjenula nadimak Riječanin, Ivan Klobučarić bio je zapravo Dubašljan! Svojoj rodnoj Dubašnici odužio se tako da je na svojoj najvrjednijoj karti ucrtao, i posebno označio svoje rodno mjesto ispisavši ga verzalnim slovima, i označivši svoj rodni kraj znatno detaljnije no što je to činio s nekim drugim područjima. Ivan Klobučarić je jedan od rodonačelnika hrvatske kartografije!

Ladva, monoksilni čamac ili monoksil, nastala je tesanjem ili paljenjem obično jednog komada debla, i bila je široka i duga onoliko koliko je bilo široko i dugo deblo koje je stajalo na raspolaganju. Pojavila se već u neolitiku i prvo je plovilo u povijesnom razvoju broda. Od tada ladva se mijenjala, evoluirala, nadograđivala se, i na kraju prerasla u pravi pravcati brod, a u Dubašnici se ladva u gotovo nepromijenjenom obliku rabila sve do prve polovice 20. stoljeća!

Kao najjednostavnije plovilo koje je iziskivalo najmanje brodograđevnog umijeća, bila je ujedno i najdostupnije plovilo koje si je čovjek mogao priuštiti.

Ladvu koja je izložena u Interpretacijskom centru maritimne baštine DUBoak sačuvali su naši fratri glagoljaši iz samostana sv. Marije Magdalene u Portu. Ovo iskonsko plovilo samo čeka željno uho da ispriča svoju iznimno zanimljivu priču.

A što je barka bez ljudi? Tek kad su zajedno postaju cjelina koja ima dušu po kojoj čak i mjesta mogu postati posebna i prepoznatljiva. Malinskarski barkarijoli su neraskidivo vezani uz priču o turizmu Malinske, a priča o turizmu Malinske počinje davno, među prvima na Jadranu. Prvi hotel bio je namijenjen lovcima, i otvoren je 1880. godine. Zvao se Al cacciatore.

Malinskarski barkarijoli i njihove barke bili su nezaobilazni ures starih razglednica, prvi ploveći interpretatori baštine zbog kojih su se mnogi turisti zaljubili u Malinsku i Dubašnicu.

Još malo i vratit će se oni opet!